[ Pobierz całość w formacie PDF ]

Rego%0ńu, da mu posao osvijetli. Kosjenkina koprena di~
e se i vije na noćnom vjetru i lepra
i
povrh vode, kao da će sad na poletjeti mala vila i nestati iz ove grozote.
-"Kosjenko! Kosjenko! Nemoj otići! Nemoj nas ostaviti!" - nari%0ńu %0ńobani, kojima se %0ńinilo,
kao da je an
eo me
u njima, dok gledahu u Kosjenku.
- "Ne idem, ne idem nikuda!" - kli%0ńe Kosjenka, - al njezina koprena podjednako lepra
i, kao
da će je sama ponijeti preko voda u oblake.
Uto se za%0ńuje vrisak. Bijaa
e se podigla voda, bijaa
e dohvatila rub na skutovima jedne

obanice i odvukla je, da je odnese. Al se u %0ńas spusti Liljo, uhvati %0ńobanicu i privu%0ńe je
opet na brdaa
ce. - "Treba da se sve~
emo", - vikahu %0ńobani, "da se sve~
emo jedan uz
drugoga jer propadosmo." - "Evo braćo, evo!" - viknu Kosjenka, u koje bijaa
e vrlo
milostivo srdaa
ce. Hitro skinu Kosjenka sa ramena svoju vilinsku koprenu i pru~
i je

obanima. - Istrgoa
e koprenu na trakove, povezaa
e trakove u duga%0ńku vrpcu i svezaa
e se

obani jedan uz drugoga oko Lilje i Kosjenke, a oko %0ńobana opet propinjahu se jadne
ov%0ńice, kako se ne bi potopile.
Kosjenka pak bijaa
e sada u toj bijedi sirotica, kao i ostala %0ńoban%0ńad. Svoj biser bijaa
e na
igru potratila, a svoju vilinsku koprenu bijaa
e od dobrote srca poklonila i razderala - i sada
ne mogaa
e ni poletjeti ni spasti se iz ove nevolje.
Ali Liljo bijaa
e zavolio Kosjenku via
e nego sve drugo na svijetu, pa kad im voda stade
udarati već o noge, kliknu Liljo:
- "Ne boj se, Kosjenko! 
uvat ću te i dr~
at ću te!" - te podi~
e Kosjenku na svoje ruke.
Jednom rukom se uhvatila Kosjenka Lilji oko vrata, a drugom rukom dr~
ala je visoko
svjetiljku naprama Rego%0ńu.
A Rego%0ń le~
eći prsima u vodi, bori se i bori sveudilj s vodom. Slijeva i desna kraj Rego%0ńevih
ramena stra
e srua
eni krajevi nasipa, kao dva velika roga. Na Rego%0ńu brada raa
%0ńupana,
plaa
t razderan - ramena mu krvava. Al nikako Zlovode ustaviti ne mo~
e, nego ono more
oko brdaa
ca raste i raste, da potopi %0ńoban%0ńad. - A bijaa
e već noći o ponoći.
Kad al ujedared sinu misao Kosjenki, i ona se kroz jauk i pla%0ń %0ńobana oglasi smijehom i
viknu Rego%0ńu:
- "Rego%0ńu, luda glavo! `
ta ne sjednea
me
u one rogove od nasipa! `
to ne zatvoria
le
ima
vodu!"

obani i %0ńobanice na%0ńas umukoa
e od velikoga %0ńuda, kako li se nitko ne bijaa
e tome
dosjetio!
- "Uhuhu!" - %0ńulo se tamo, kako se Rego%0ń smije - a nije a
ala, kad se Rego%0ń nasmije! Sve
bućka i klokoće oko njega ono more, kako se Rego%0ń trese od smijeha, a
to bijaa
e tako lud.
A onda ustane Rego%0ń, okrene se i - eto ti ga na! - sjedne me
u one rogove!

uda li velikoga, Bo~
e moj! Stade voda Zlovoda, kao da si stijenu navalio na nasip! Stade -
ne mo~
e preko pleći Rego%0ńu, nego po%0ńe teći svojim koritom, kuda je i prije tekla - sve
stru~
ući uz le
a Rego%0ńu. Ele, Bo~
e, %0ńuda i spasenja!
Spaseni bijahu sada %0ńobani i %0ńobanice od najgore nevolje, a Rego%0ń, lijepo sjedeći,
dohvaćao rukama zemlje i zatrpavao sve polagano ispod sebe i ukraj sebe nasip. - Po%0ńeo
on noći o ponoći, a kad stala zora svanjivati, bio je posao gotov. Upravo sunce sinulo, kad
je Rego%0ń ustao sa nasipa od gotova posla, da pro%0ńisti bradu, u koju se bijaa
e nahvatalo
mulja i granja i sitnih ribica.
Ali joa
ne bijaa
e doa
ao kraj nevolji one jadne %0ńoban%0ńadi, jer kuda će i komu će oni poći?
Stoje %0ńobani navrh brdaa
ca. Sve oko njih ono pusto more. Od obaju sela viri samo joa
po
koji krović, a u selima nitko ~
iv ne osta. Joa
bi se seljani i spasli, da su bje~
ali pred vodom
na svoje tavane. Ali u oba sela bijahu svi seljani izaa
li na gumna sa sviralama i
talambasima, da se raduju i da gledaju jedno selo u propast drugoga. Pa kada već i
jednima i drugima bijaa
e voda do pojasa, oni joa
udarahu u talambase, a kad im bila voda i
do grla, oni joa
puhahu u sviralice od zloradosti. I tako se potopia
e svi do jednoga, sa
talambasima i sa sviralicama, a bijaa
e to pravedna kazna Bo~
ja za zlobu njihovu.
Al eto jadna %0ńoban%0ńad ostala sada bez ikoga ~
ivoga, da je hrani i brani, i osta bez kuće i
kućia
ta.
- "Nismo vrapci, da na krovu ~
ivimo", - rekoa
e tu~
no %0ńobani, gledajući, kako samo krovovi
od sela vire iz mora, "a nismo ni lisice, da u planini po dupljima ~
ivimo. Da nam je kako
osloboditi naa
a sela od ove vode, joa
bi se dalo ~
ivjeti - al ovako najbolje da sko%0ńimo u
vodu sa naa
im stadom, pak da se i mi potopimo, kad eto nemamo ni kamo da se
sklonimo."
To bijaa
e vrlo tu~
no, i samome Rego%0ńu vrlo se na~
ao dalo - ali tomu zlu ne mogaa
e nikako
dosko%0ńiti, te govoraa
e, gledajući ono more: - "Ovoliku vodu ni izgrabiti ni posrkati ne
mogu, da vam oslobodim sela. `
to ću vam, ele, djeco moja?"
Ali se uto javi Liljo, najmudrije dijete onih kotara:
- "Rego%0ńu, baća moj, ako ne mo~
ea
ti da posr%0ńea
ovoliku vodu, zemlja će ju posrkati,
zemlja! Probij rupu u zemlji, propusti ovo more u zemlju."
Bo~
e moj, kolika je mudrost u djeteta, koje nije veće nego prst Rego%0ńev!
Zaista udari Rego%0ń o zemlju, probije rupu, a zemlja, kao ~
edna a~
daja, stane srkati, srkati,
gutati i navla%0ńiti u se ono silno more sa %0ńitave ravnice. Ne potraja dugo i posrka zemlja svu
vodu i ukazaa
e se opet sela, polja i livade, povaljane i zamuljene, ali svako na svom
mjestu.
Obradovaa
e se tu~
ni %0ńobani i %0ńobanice, ali najradosnija od svih bijaa
e Kosjenka. Pljesnu
ona u ru%0ńice i povika:
- "Alaj, divote li, kad se ova polja opet pozlate i livade zazelene!"
Ali nato opet oboria
e glavu %0ńobani i %0ńobanice, a Lilja re%0ńe:
- "A tko će nas uputiti, kako da posijemo polja i oremo njive, kad nam nitko stariji ne
osta?"
I zaista na daleko i a
iroko ne bijaa
e nikoga starijega nego samo ova hrpa jadne djece u
ovoj povaljenoj ravnici, a s njima Rego%0ń, koji bijaa
e toliko golem, nespretan i neuputan, da
nije mogao ni glavom zaviriti pod njihove krovove, niti se a
to razumio u njihova polja i
plugove.
Snu~
dia
e se iznova svi, a ponajvia
e Rego%0ń, koji bijaa
e toliko zavolio prekrasnu Kosjenku - a
sada eto ne mogaa
e ni njoj ni %0ńoban%0ńadi da bude od kakve koristi.
A a
to je bilo najgore: za~
elio se Rego%0ń silno svoga pustoga Legena! Bijaa
e se on prve noći
nagutao mulja za hiljadu godina i nagledao strahota i suvia
e. Zato ga velika ~
elja morila za
golemim i pustim Legenom, gdje je u miru brojao kamen tolike stotine godina.
Snu~
deni dakle stoje %0ńobani, snu~
den Liljo, a snu~
den ponajvia
e Rego%0ń. Zaista bijaa
e
~
alosno pogledati ovu hrpu dje%0ńice, a
to će bez svojih starijih morati poginuti i povenuti kao
cvijet bez korijena.
Samo Kosjenka radosno zvirkaa
e amo-tamo, jer ona nikada ne bijaa
e tu~
na.
Ujedared poviknu Kosjenka:
- "Gledite! gledite! Kakvi su ono ljudi? Alaj ti moraju znati %0ńudesa i pripovijesti!"
Svi pogledaa
e napram selu, a kad tamo, na jednom prozoru ukazale se dvije glave: starac
i starica. Domahuju maramicom, zovu djecu po imenu i smiju se, da im se sve sjaje ona
navorana lica. Bijahu to a
ukundjed i a
ukunbaba, a
to bijahu jedini mudri u dva sela te se
spasoa
e na tavan.
Alaj Bo~
e! Da su djeca ugledala na ovom tavanu sunce od isto%0ńi i zvijezdu Danicu, ne bi
toliko vrisnula od radosti. Sve se do neba %0ńuje, kako vria
te:
- "Bako! Djede!"
I poletjea
e djeca kao mlada vi~
lad naprama selu - pred svima Kosjenka, kojoj zlatna kosa
na vjetru pra
i, a za njima ovce i janjići. Ne ustavia
e se sve do sela, gdje ih do%0ńekaa
e na
kućnim vratima djed i baka. Do%0ńekaa
e ih, uhvatia
e ih u naru%0ńaj, te ne znadoa
e svi zajedno,
kako da Bogu zahvale, a
to je dao babi i djedu toliko mudrosti, te se spasoa
e na tavan. Ovo
pak i radi toga bijaa
e dobro, a
to ono bijahu sasvim priprosta sela, te u njih ne bijaa
e knjiga
ni upisa tko bi spominjao %0ńoban%0ńadi o nesreći, koja bjea
e nastala od zlobe, kad ne bi ostali
djed i baka ~
ivi. [ Pobierz całość w formacie PDF ]